Nastava Srpskog kao nematernjeg jezika ima dugu tradiciju u našoj višenacionalnoj i višejezičkoj sredini. Namenjena je učenicima koji nastavu slušaju na nekom od osam jezika nacionalnih manjina. Ovaj se predmet počeo izučavati odmah nakon Drugog svetskog rata. Već tada postavljeni ciljevi odražavali su težnju koja je i danas prisutna – produktivno ovladavanje srpskim jezikom i osposobljavanje za svakodnevnu komunikaciju. Od tada do danas ova nastava je nekoliko puta reformisana, poslednji put 2017. godine.
Značaj ovog predmeta prevazilazi pedagoške aspekte učenja jezika, jer je poznavanje zvaničnog jezika države ključni faktor društvene integracije.
Među učenicima koji pohađaju ovaj predmet postoje izrazite razlike u stepenu ovladanosti srpskim jezikom prilikom polaska u školu i u tempu i obimu kojim mogu napredovati tokom školovanja. Ova razlika uslovljena je različitim maternjim jezicima od kojih su jedni bliski srpskom jeziku, dok su drugi strukturno toliko različiti da, bez elementarnog poznavanja jednog od njih, komunikacija među govornicima nije ostvariva. Osim toga, na nivo kojim učenici realno mogu ovladati srpskim jezikom utiče i sredina u kojoj žive (pretežno homogena ili heterogena sredina).
Imajući ovo u vidu, za predmet Srpski kao nematernji jezik sačinjena su dva programa. Prema postavljenom cilju, očekivanim ishodima i datim sadržajima, prvi program (A) primeren je učenicima čiji se maternji jezici izrazito razlikuju od srpskog, koji žive u pretežno jezički homogenim sredinama i imaju malo kontakata sa srpskim jezikom, a u školu polaze gotovo bez ikakvog predznanja srpskog jezika. Drugi program (B) predviđen je za učenike koji žive u jezički mešovitim sredinama, koji mogu brže i u većem obimu da savladavaju srpski jezik, odnosno da, u skladu s uzrastom, dostignu viši nivo vladanja srpskim jezikom. Ipak, obe varijante programa su srodne, međusobno kompatibilne i koncipirane tako da B varijanta programa produbljuje i proširuje onaj nivo znanja koji se postiže A programom.


